U znaku monodrama

Cijeli golemi književni opus Miroslava Krleže prožet je Zagrebom i zagrebačkim mjestima, ljudima, identitetima i pojavama. Krležin Zagreb stoga je razumljivo izabran za tematsku okosnicu i provodnu nit 9. festivala Miroslav Krleža, koji od početka marljivo organizira umjetnička organizacija Teatar Poezije. Uvijek smješten na sam kraj sezone, početkom srpnja, kako bi trajanjem obuhvatio rođendan Miroslava Krleže, 7. srpnja, Festival se u ovoj godini suočio s brojnim neizvjesnostima. Prema riječima ravnatelja i autora koncepta ovog i svih dosadašnjih festivalskih godišta Gorana Matovića, nekoliko tjedana prije najavljenog početka (Festival je ove godine otvoren drugoga, a trajao je do 7. srpnja) nije bilo sigurno hoće li se uopće i u kojem obliku održati. Ipak se održao i donio niz programa različitog formata, slijedeći zacrtane okosnice.

Popratni programi održani su u NSK, Kazališnoj kavani i Modernoj galeriji / Snimio SAŠA NOVKOVIĆ

Neizvjesnost nisu donosile samo epidemijske restrikcije, već i zagrebački potres, koji je oštetio Krležin dom na Gvozdu, u čijem je dvorištu bila najvažnija pozornica Festivala, sada učinjena nesigurnom. Prostorni uvjeti za realizaciju planiranog bili su složeni, ambijentalnost, od početka bitna Festivalu kao način otkrivanja i umjetničkog oživljavanja brojnih lokacija Krležina Zagreba (ali i Koprivnice i Opatije) sputana. Doskočilo se tome pronalaženjem alternativnih lokacija. Tako je središnji, kazališni, program preseljen iz Krležina doma u višedesetljetni radni prostor, Leksikografski zavod, dok su popratni programi održani u prostorima NSK, Kazališne kavane i Moderne galerije. Dakle, nije se odustalo od važnosti uloge mjesta, prožimanja prostora i izvedbe kroz kontekstualiziranje Krleže u njegove stvarne zagrebačke prostore. Taj je postupak unatoč okolnostima uspio ostati svojevrstan lajtmotiv Festivala. Za razliku od proteklih godišta, ovo nije donijelo premijeru ili događanje mišljeno za neki prostor, ambijentalno u punom smislu. Fokus na Krležin Zagreb ostao je više na razini poruke nego provedbe, za što su, mora se priznati, zaslužne i objektivne okolnosti u kojima je Festival organiziran.

Nužnom provođenju protuepidemijskih mjera Festival je doskočio simpatično nepretenciozno, dijeleći maske s diskretnim Krležinim potpisom posjetiteljima tijekom izvedbi i događanja. Obveza nošenja maski za publiku, osim što ima epidemiološku vrijednost, dobila je time svojevrsnu (auto)ironijsku dodanu vrijednost, identifikaciju sa situacijom u kojoj Krležinim zagrebačkim lokacijama promiču ljudi obezličeni pogledima, ali spremni na susretanje.

Ti su se susreti ostvarivali u programima višestrukih koncepcija. Kazalište, od prvih godina središnja umjetnička forma Festivala, predstavljeno je kroz šest izvedbi. Prve večeri Rade Šerbedžija je, nakon kraćeg evociranja uspomena na sredinu sedamdesetih, kada je prvi put izvedena, odigrao obnovljenu monodramu Moj obračun s njima. Ta je monodrama, koja je naslov dobila prema poznatoj Krležinoj polemičkoj knjizi iz 1932, ali sadržajno zahvaća i izvan nje, obilježena ponajprije Šerbedžijinom impresivnom interpretacijskom snagom. Slično se može ustvrditi i za drugu kazališnu večer, tijekom koje je izvedena Na rubu pameti, još jedna monodrama prema Krležinu predlošku u interpretaciji Dragana Despota. Već izvođena u sklopu ranijih godišta Festivala, ali i u mnogim drugim prostorima i prigodama, Despotova predstava nabijena je glumačkom energijom gotovo do granice prsnuća. Iste večeri u HNK-u Mostar izvedeno je Kraljevo, prenošeno na društvenim mrežama Festivala. Treća večer obilježena je jednim od ikoničkih Krležinih ženskih likova, Ksenijom Radajevom Bobočkom, kojoj je vlastitu predstavu kreiralo Kazalište Moruzgva na čelu s Ecijom Ojdanić u naslovnoj ulozi, a prema adaptaciji dijelova Povratka Filipa Latinovicza Ane Tonković Dolenčić i u režiji Ivana Lea Lema.

Maskerata, rana Krležina drama, prvi put objavljena u periodici 1914, igra se rijetko te je prati glas teška, mladenački pretenciozna djela. Varaždinski HNK izveo ju je prošle sezone drugi put u vlastitoj povijesti (prvi put bilo je to 1957). U režiji Ivana Planinića, drama zasnovana na kritički intoniranim odbljescima fin de sièclea autorski je obračun s estetikama vremena, ali i drama jednostavne strukture ljubavnog trokuta. Planinić se njime poigrao te stvorio ludičko-zabavnu fakturu. Djetinjstvo u Agramu, ponešto zamorno koncertno čitanje teksta koji je za buduću predstavu u režiji Senke Bulić priredila Ana Prolić prema toj memoarskoj prozi punoj kritičkog preispitivanja najranije mladosti autorove te još nekim zapisima, zaključilo je Festival.

Sveukupno, 9. festival Miroslav Krleža održan je, s navedenim i raznovrsnim popratnim programima, usprkos svim okolnostima, postojano nastavivši programsko evociranje Krleže kao gromade s Gvozda, kako ga je nazvao Tonko Maroević, dosljedni sudionik u festivalskim događanjima.